PROGRAM

Violinske sonate Johann Sebastian Bach (1685.-1750.)   započeo je skladati za vrijeme boravka u Weimaru od 1703. godine. Unatoč brojnim obvezama i dužnostima, Bach je puno skladao a upravo u tom periodu njegov se skladateljski stil mijenja pod utjecajem talijanske opere i glazbe Antonia Vivaldija. Prihvativši 1716. godine novu službu, seli se u Koethen gdje je bio puno zadovoljnjiji  jer je, među ostalim, na raspolaganju imao orkestar s daleko boljim glazbenicima nego u Weimaru. Vrijeme je iskoristio i za dovršavanje Partita i sonata za violinu solo kao i  šest famoznih Bradenburških  koncerata. Rukopis violinskih sonata je, začudo, pronađen u Petrogradu u vrlo lošem stanju. Njihovoj popularnosti uvelike je pridonio znameniti violinist Josef Joachim koji ih je često izvodio. Premda ih je Bach napisao za violinu solo, i sam ih je često transkribirao pa ne čudi kako su danas sastavni dio i gitarskog koncertnog repertoara.
                Povijesne činjenice govore kako su Arapi, tijekom osvajačkog pohoda na Iberijski poluotok od 8. stoljeća, odudarali od opisa osvajača. Premda ih je lako zamisliti kako na konjima s visoko uzdignutim jataganima jurišaju na „nevjerni“ domaći živalj, istina je često bila drugačija. Usidrivši svoje brodovlje na obalama prelijepe Andaluzije, na kopno su iskrcali i dio svog dalekog, „istočnog“ svijeta: egzotično voće, mirodije, čudno pismo, brojeve i instrument neobičnog oblika, izvornog imena „al-ud“. U prijevodu s arapskog to znači drveni, a Europa će ga prihvatiti kao lutnju. Teško je bilo arapskim osvajačima stoljećima regrutirati ljude kojima je na umu samo ratovanje. Među ratnicima je tako bilo i znanstvenika, pjesnika, književnika, slikara, glazbenika, jednom riječju - umjetnika. Priroda umjetnika je da gradi mostove među različitim narodima i kulturama pa manje čudi podatak kako su Arapi na osvojenim područjima gradili svojevrsne obrazovne ustanove gdje je glazbena poduka zauzimala važno mjesto. Gdjegod su takvi obrazovni centri bili pod posebnom zaštitom kalfe. Bilo bi pogrešno zaključiti kako tradicija glazbenog obrazovanja na Iberijskom poluotoku započinje s Arapima. Naime, još u 6. i 7. stoljeću gradovi Toledo, Zaragoza i Sevilla bili su centri s organiziranim obrazovanjem. Ovako ozbiljan pristup glazbenom obrazovanju rezultirao je glazbenim znalcima u svim klasama društva. U 13. stoljeću španjolska kraljevina je  centar europske glazbene kulture zahvaljujući obrazovanim velikodostojnicima koji su često i sami bili izvrsni glazbenici. Kralj Juan I. pozvao je sve najbolje europske glazbenike da, bez obzira na nacionalnost i mjesto službovanja, dođu u njegovu službu za veću plaću i bolje povlastice. Povlastice su uistinu bile dobre i pomalo neobične: kralj Alfonso V. je, na  primjer, kastiljanskog gitarista postavio za konzula Kastilje u Palermu.
I dok su stoljeća prolazila, španjolska glazba je rasla na bogatom folkloru a među najpopularnijim instrumentima bili su oni iz velike i brojne obitelji žičanih instrumenata koje danas smatramo pretečama klasične gitare. Sve do sredine 19. stoljeća klasična gitara neće poprimiti svoj današnji oblik. Sve se je bilo podložno promjeni: oblik korpusa, njegova dubina, drvo prednje ploče, duljina i debljina vrata, broj prečki, broj žica, vrsta žica i ugodba. Početak 20. stoljeća klasična gitara je dočekala sa stanovitim koncertnim gitarskim repertoarom, ali se on nije mogao mjeriti s već tada monumentalnim opusom violine ili instrumenata s tipkama.
Značajan doprinos obogaćivanju gitarskog koncertnog repertoara dao je španjolski gitarist, skladatelji i aranžer Miguel Soles Llobet (1878.-1938.). Studij gitare započeo je i završio kod Tárrege, a boljeg učitelja nije mogao poželjeti. Vrlo brzo stječe reputaciju izvrsnog gitarista a koncertne angažmane u Europi i svijetu dobiva vrlo lako. Kako je, kao i Segovia, poticao suvremene skladatelje da pišu za gitaru, na koncertima je promovirao originalne skladbe M. de Falle, H. Villa-Lobosa, M. Poncea kao i vlastite. Valja naglasiti kako je značajno unaprijedio i pedagošku praksu i klasičnu gitaru uveo u novu eru njenog razvoja.
Tri španjolska plesa Joaquina Vidre Rodriga (1901.-1999.), dio su skladateljeva dragocjena opusa za gitaru solo. Ostatak opusa čini stotinjak djela za klavir solo, djela za orkestar, solo pjesme, glazba za balet i kazalište. Doživio je veliku svjetsku slavu. Njegov devedeseti rođendan bio je proslavljen na svim kontinentima nizom koncerata. Za skladateljski angažman ali i za brojne članke kojima je zadivio akademsku zajednicu primio je nagrade i priznanja. Među njima su počasni doktorati univerziteta u Salamanci, Južnoj Kaliforniji, Valenciji i Madridu; nagradu „Merqueses de Los Jardines de Aranjuez“ koju dodjeljuje kralj Juan Carlos I. te „Premio Principe de Asturias de las Artes“. U svojih 97 godina, koliko je poživio, puno je putovao svijetom, koncertirao i promovirao svoja djela. Bio je vrlo značajan i aktivan član zajednice slijepih jer Rodrigo je od svoje treće godine bio slijep. Zahvaljujući velikoj snazi duha i volji uspio je prevladati ne samo sljepoću već i brojne životne nedaće koje su ga stizale. Sljepoća je zasigurno naglasila glazbeni talent. Sa šest godina počinje učiti teoretske predmete i klavir. Studij je upisao i uz povremene prekide završio u Parizu. Učio je od ponajvećih intelektualaca i glazbenika svoga vremena a stečeno znanje se ogleda u njegovoj cjelokupnoj ostavštini.
                Skladatelj i glazbeni pedagog Frano Parać  (Split, 1948.) diplomirao je teorijske discipline  1972. i kompoziciju 1975. god. u klasi prof. Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Usavršavao se na Studio di fonologia musicale della RAI u Milanu (Italija) kod prof. Marina Zuccherija. Djelovao je kao nastavnik na Glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu od 1972. do 1977. Od 1978. god. radi kao profesor  na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 1985. do 1987. obnaša dužnost dekana. I danas je redovni profesor na Akademiji. Dobitnik je nagrade „Sedam sekretara SKOJ-a"  (1975.) za skladbu Ed é subito sera za tri grupe pjevača i veliki simfonijski orkestar,  „Josip Slavenski" (1979.) za skladbu Collegium vocale za šest pjevača,  Nagrada HAZU  (1993.) za skladbu Missa Maruliana za sopran, bariton, mješoviti zbor i orkestar, nagradu „Međugorje" (1994.) za Pacem za mješoviti zbor i gudački orkestar, „Porin" (1993.) za skladbu Sarabanda za veliki simfonijski orkestar i „Porin" (1996.) za Gudačkikvartet.Ostvario je bogatu i plodnu suradnju s HNK Split skladajući glazbu za predstave:
Golgota M. Krleže u režiji M. Carića, Albatros R. Marinkovića u režiji M. Carića, Otac A. Strindberga u režiji Ž. Mesarić.
(preuzeto s: http://arhiva.hnk-split.hr/autori/kompozitori/paracf/paracf.htm)
                Klavirsku Suitu españolu op.47 Isaac Albéniz (1860.-1909.) napisao je u čast španjolskoga kralja 1886. godine. Prvo izdanje činila su četiri stavka naslovljena po španjolskim pokrajinama: Granada, Cataluña, Sevilla i Cuba (Cuba je tada bila dijelom španjolske kraljevine). Nakon skladateljeve smrti, izdavač Hofmeister ju je ponovno tiskao, ali proširenu stavcima Cádiz, Asturias, Aragón i Castile. Pojedini stavci bili su publicirani i posebno pod izmijenjenim naslovima. Iako bi bilo za očekivati da se posebnost pokrajine iz naslova ogleda u koloritu, ritmu i folklornom idiomu specifičnim za taj kraj, to nije slučaj sa svim komadima. Upravo Asturias skladatelj gradi koristeći elemente flamenco ritmova tipičnih za Andaluziju a ne daleku sjevernu pokrajinu.
                                                               Tomislav Vukšić (Zagreb, 1980.) osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stječe na Glazbenoj skoli „Vatroslav Lisinski“ u klasi prof. Ratka Podvorca. Diplomirao je na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu u klasi prof. Darka Petrinjaka 2005. godine te upisao poslijediplomski studij na Kraljevskom Konzervatoriju u Den Haagu, u klasi prof. Zorana Dukića koji uspješno završava 2007. godine i stječe titulu Master of music. Pohađao je majstorske tečajeve kod vodećih svjetskih gitarista i pedagoga: Pavela Steidla, Carla Marchionea, Pabla Marqueza, Aniella Desiderija, Tima Korhonena, Angela Gilardina, Thomasa Offermana, Ane Vidović, Huberta Kappella i dr. Ostvario je niz zapaženih nastupa u Hrvatskoj, Sloveniji, Českoj, Portugalu i Nizozemskoj.
Nastupao je solo, ali i u različitim komornim sastavima (duo, trio, kvartet, orkestar gitara). Za vrijeme poslijediplomskog studija dodijeljena mu je prestižna stipendija „Huygens Scholarship Programme“ koja je namijenjena isključivo najnadarenijim studentima. Dobitnik je niza visokih nagrada na državnim natjecanjima kao i na međunarodnim gitarističkim natjecanjima. Na Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa 2003. u Dubrovniku osvaja drugu, a na festivalu Internacional de Guitarra Classica „Guitarmania 2006.“ u Almadi (Portugal) osvaja prvu nagradu. Tijekom 2007. god. u Nizozemskoj na Twents Gitaar Festivalu u Enschedeu dobiva drugu, a na Alhambra Gitaar Festivalu u Alkmaru prvu nagradu i nagradu publike. Zaposlen je kao asistent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
.