IZVOĐAČ

Nemoguće je promatrati povijest glazbe izolirano od društvenih i političkih okolnosti u kojima je nastala. Razvoj glazbene kulture srednjeg vijeka tijesno je vezana uz razvoj feudalizma koji je započeo u 6. stoljeću i trajao je do 18. stoljeća. U strukturi feudalne države postojalo je nekoliko staleža: vladar, crkveni dostojanstvenici, visoko i niže plemstvo te kmetovi. Glazba je bila prisutna u svim staležima, ali ne u istom obliku i funkciji. Dakako da je to doba silne dominacije crkve kako u znanosti, politici tako i u umjetnosti. Glazba je oduvijek bila integralni dio crkvenog obreda, ali mu je istovremeno bila podređena. Bila je u funkciji očuvanja kršćanske duhovne tradicije ali potpuno lišena iskonske ljudske emotivnosti. Nasuprot crkvenoj pojavljuje se i svjetovna glazba. Ona je okrenuta običnom čovjeku. Svojim sadržajem i melodikom oslikava stvaran život ljudi izvan crkvenih zidina. Kako je naobrazba širokih narodnih slojeva bila skromna logično je kako o ranim radovima s područja svjetovne glazbe nema pisanih tragova. Sve će se promijeniti tek u 16. stoljeću pronalaskom tiskarskog stroja, kojim će završiti dugo razdoblje prepisivanja izvornih rukopisa.
U razvitku i širenju svjetovne glazbe značajnu su ulogu imali putujući pjevači i svirači tzv. Žongleri (franc. jongleur od lat. joculator, vragolan, šaljivdžija). Njihova djelatnost se može pratiti kroz cijelo tisućljeće. Bavili su se pjesništvom, glazbom, plesom i glumom. Živjeli su nomadski, omraženi od crkve koja ih je nazivala «pomoćnicima vraga». Oni su najzaslužniji za razvoj europske kulture. Njegovali su instrumentalnu muziku za koju u crkvi nije bilo mjesta, ali su uspjeli izvršiti utjecaj na nju. Uvođenje instrumenata u crkvenu glazbu bilo je veliko osvježenje.
Razvoj kako duhovne tako i svjetovne glazbe bio je lakši u zapadnoeuropskim zemljama radi naklonosti i podrške vladara od kojih su se neki i sami bavili glazbom. Južni Slaveni su bili u nepovoljnijem položaju. Njihove zemlje su bile pod tuđinskom vlašću (Turska, Venecija). No unatoč tome postoje pisani dokumenti o stvaralačkom radu darovitih pojedinaca s ovih prostora.
Pogled na cjelokupnu instrumentalnu glazbu 16. stoljeća pokazuje da uz lutnju, orgulje i čembalo postoji i niz drugih kako gudačkih tako i puhačkih instrumenata , neobičnih imena i izgleda, takvih kakvi su već i zaboravljeni. Lako je uočiti nesavršenost instrumenata onog vremena usporedimo li njihov volumen zvuka i opseg raspoloživih tonova sa današnjim. Autentičnost zvuka i instrumenata te vrijednost i ljepota stare glazbe inspiracija su i izazov glazbenicima da je sviraju na radost mnogobrojnih vjernih poklonika među slušateljima.
Blanša Jovetić